|
|
|
|
 |  |
10.02.2010 | 21:09 | IKA V - 119428/2
Kardinal Bozanić predvodio misu na Stepinčevo u zagrebačkoj katedrali
 | Crkvo zagrebačka, Crkvo u Hrvatskoj, gdje je tvoj odaziv na Božje pozive mladima da budu svećenici, redovnici i redovnice? Kršćani, gdje je vaša kultura u svakidašnjici? |
Zagreb, (IKA) - Na 50. obljetnicu smrti bl. Alojzija Stepinca u srijedu, 10. veljače središnje misno slavlje u zagrebačkoj katedrali predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji su bili apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari, kotorski biskup Ilija Janjić, sisački biskup Vlado Košić, zagrebački pomoćni biskupi Valentin Pozaić i Ivan Šaško, imenovani bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, generalni tajnik HBK mr. Enco Rodinis, provincijali redovničkih zajednica te još oko 150 svećenika.
"Proteklo je stoljeće u povijesti naše Crkve i hrvatskoga naroda – slobodno to možemo reći – obilježeno životom i smrću blaženoga Alojzija Stepinca. Večeras jasno shvaćamo da je jedini spomen, jedina istinska memorija koju Crkva čuva memorija svetosti, rekao je kardinal te podsjetio na darove koje nam je Bog podario u blaženom Alojziju. Prvi dar je pouzdanje u Boga iz kojega je iznikla nada. Iz pouzdanja u Boga i kršćanske nade nicala su karitativna djela kao govor svojstven crkvenoj vjerodostojnosti. U svakome takvom djelu, više od ljudske dobrote, ostaje vidljiva vjera", podsjetio je kardinal.
Sljedeći dar je svjedočanstvo o mudrosti križa. Ideologije koje su tutnjale u povijesnom tijeku njegova vremena, kao i one koje su oštrinom kritike, nakon smrti, željele ovladati istinom, razgolićene su u svojim pokušajima i prisiljene priznati poraz. Suočile su se s govorom šutnje. No, križ je baš u tome najsnažniji. Bog je svoju Riječ prepustio šutnji ljubavi. Razapeta i ponižavana postala je još glasnijom, upozorio je kardinal, te podsjetio kako postoje vrijednosti od kojih se ne može odstupiti, jer se ne može zanijekati istina. Ako se to dogodi, život ostaje bez smisla, a življenje bez radosti. Vjernost Istini zbunjivala je neprijatelje, ljutila ih i bila pokretačem novih neistina. Blaženi kardinal to je znao i upravo zbog toga nije dopuštao da se umnaža mržnja, da postane sastavnim dijelom ljudskih suodnosa. Prihvatio je patnju koja ga je pročistila; ali ne samo njega, nego i vjernike kojima je bio pastir. Njegova hrabrost i velikodušnost, uvijek usmjerena prema nebeskome, rodila je nove vjernosti, rekao je kardinal Bozanić, te podsjetio na zajedništvo Crkve ne samo u njezinoj povezanosti s Petrovim nasljednikom, nego i u svećeničkome zajedništvu te zajedništvu vjernika koji su u njegovu umiranju imali oslonac za življenje Evanđelja u krilu Crkve. To zajedništvo svećenika i vjernika, osjetljivost za Crkvu, produbljivanje nutarnjega smisla svoga kršćanstva i zauzetost u konkretnim prilikama i neprilikama dugujemo Stepinčevoj vjernosti. Iz nje su potekla nova svećenička i redovnička zvanja, oduševljenje za nebesko. U trenucima sumnja vjernici su ponovno i ponovno dolazili na njegov grob gdje su nalazili snagu za daljnji hod, podsjetio je kardinal, jer ovdje pokraj blaženikova groba, roditelji su pronalazili snagu za odgoj svoje djece u kršćanskome duhu; supružnici za uzajamnu ljubav; mladi za nove i hrabre korake u životu. Ovdje, u Stepinčevoj katedrali, ostala je sačuvana, premda budno motrena, slobodna riječ koju su ljudi osjećali da im pripada. Ovdje, pod okriljem Crkve, dolazi se čuti riječ, usklađenu s istinom koju je Bog usadio u čovjeka. Ovdje je uvijek tinjala i budila se vjera u pravedne zahtjeve za slobodom svakoga naroda, a posebno hrvatskoga, koji se i u našemu vremenu treba vraćati pred Stepinčev lik, tražeći što je danas poziv koji nam Bog povjerava. Ovdje se iskreni hrvatski vjernik u najtežim trenucima pitao: Kako dalje; kamo nam je ići? Imao je i ima odgovor pred sobom od kojega može živjeti svako društvo, otvoreno istini o ljudskome postojanju.
Kardinal Bozanić istaknuo je kako nam je blaženi Alojzije u baštinu predao i govor čiste savjesti kao sveto mjesto susreta Boga i čovjeka, kao nepovredivi prostor odlučivanja i djelovanja, nepodvrgnut hirovima trenutka. U tome se ogledalu lako prepoznaje ljudskost, najviše u trenucima kušnja, kada su obespravljeni najslabiji. U tom kontekstu upozorio je kako čovjek koji ljubi Boga ne vrijeđa drugoga; ne nanosi mu zlo; uviđa svoju ljudskost i spreman je trpjeti za dobro.
Slavlje blaženog Alojzija ostaje smjerokazom. Ovaj grob kao Crkva ne smijemo zaobići i promatrati samo kao puko sjećanje na veličinu Božjega djela. Memorija svetosti nas pita: Crkvo, gdje si danas? Božji narode, gdje je tvoja molitva? Svećenici, vjernici, gdje je vaše zajedništvo, usmjerenost prema Bogu, spremnost na vjernost? Crkvo, jesi li svjedokinja ljubavi prema bližnjima? Crkvo zagrebačka, Crkvo u Hrvatskoj, gdje je tvoj odaziv na Božje pozive mladima da budu svećenici, redovnici i redovnice? Kršćani, gdje je vaša kultura u svakidašnjici? Znanstvenici, zalažete li se za vrijednosti koje donose radost ljudskoj duši i otkrivaju pogled vječnosti? Obitelji, jeste li zaboravile otvorenost životu i odgoj svoje djece? Političari, gospodarstvenici, pitate li se od čega se ne smije odstupiti? Katolici zastupnici u Hrvatskom saboru, kada ste tražili odgovor od svoga blaženika? Grob je još uvijek tu. Ali ne samo grob, nego i oltar; ne samo pedeseta obljetnica smrti, nego trajnost života po uskrsnuću u koje je čvrsto vjerovao i živio naš blaženik, upozorio je kardinal, te podsjetio kako nam pedeset godina nakon svoje smrti blaženi Alojzije još jasnije naviješta Radosnu vijest i upućuje kako je trebamo živjeti. Kažem "još jasnije", jer se nataložena ideološka prašina teže može uskovitlati, a istodobno lakše je se može i otpuhnuti dahom Duha istine. Ova pedeseta obljetnica govori da kršćanskoj svetosti vrijeme ne može nauditi; da spomenu istinske ljubavi stvarni suci nisu oni koji su uzrokovali patnje; da ideolozi i počinitelji zla imaju stalnu potrebu za preinačivanjem i tumačenjem svojih biografija, a da svjedoci Isusa Krista sjaje snažnije i privlačnije, rekao je zagrebački nadbiskup.
Koliko se toga dogodilo u Crkvi i Domovini od trenutka kada je u ovoj prvostolnici dočekan lijes s tijelom pokojnoga kardinala! Koliko je riječi o njemu izgovoreno; koliko svećenika i vjernika ispitivano što o njemu misle i za koga ga drže; koliko je osuda izlistano pod sjenom spomena njegova imena; koliko je truda uloženo da ga se ocrni među hrvatskim ljudima i diljem svijeta, ali i koliko je molitava njemu upućeno? Tko je tada mogao misliti da će na ovome grobu klečati Petrovi nasljednici; da će se kroz urlik mržnje i govor o zločincu probiti blagi glas svetosti; da ćemo smjeti biti i javno ponosni na svoga mučenika? Znamo da to nije ljudsko djelo. U vjeri spoznajemo da smo dionici većega dara. Zato smo večeras zahvalni i zato ove jubilarne godine još s većim žarom molimo za proglašenje svetim blaženoga Alojzija da bismo ga mogli još predanije slijediti i uteći se njegovom moćnom zagovoru u svojim životnim potrebama, rekao je na kraju propovijedi kardinal Bozanić.
Svake godine 10. veljače navečer u zagrebačkoj katedrali je događaj naše zagrebačke Crkve, rekao je kardinal Bozanić, te podsjetio kako nas ni nevrijeme, ni zabrane, ni prijetnje ne mogu rastaviti od tog zajedništva s našim blaženikom. Večeras smo ovdje molili zajedno, slavili otajstva i primili milost od Boga, molimo na kraju da nas On blagoslovi za dane koji slijede, rekao je kardinal Bozanić na kraju mise u zagrebačkoj katedrali, koja je kao i svake godine bila puna štovatelja blaženog Stepinca.
|
|
|
|
Novosti
